Beograd prajd objavio je slogan za ovu godinu - Za porodicu, i odmah je počela porodična svađa. Slogan prvog pokušaja Prajda bio je Ima mesta za sve nas, možda je vrijeme da ga ponovimo.

Prisustvo kvir osoba aktuelnim protestima je toliko masovno da su režimski mediji pokušali da ga iskoriste za diskreditaciju studentskih zahtjeva, koristeći mimove o protestima kao gay žurkama i kruzing mjestima. Masovnost je, osim mobilizacijskog potencijala, potpalila očekivanja da ćemo se u septembru nadovezati na postojeće proteste i da će Prajd temom i zamahom oslikati kvir viđenja slobode i jednakosti, okupiti nove saveznike i iskazati svoju manifestovanu relavantnost. Za porodicu nam dotle ne dobacuje.

Porodična svađa odvija se pretežno u okviru tri pitanja. Da li se Prajd odvija u redovnim ili vanrednim okolnostima, da li tema treba da oslikava konkretan problem kvir osoba ili aktuelni društveni momenat, i na kraju redovno, da li je prajd protest ili proslava, kojim se ovdje neću baviti. Za porodicu nam govori da organizatori smatraju da se Prajd održava redovno i da je fokus na jednom od niza zahtjeva koje ponavljamo iz godine u godinu. Moj stav je suprotan, da ovog septembra moramo pokazati da razumijemo aktuelna društvena gibanja, i još važnije, da smo u stanju da politički artikulišemo alternativu, u čemu je izbor teme i slogana prvi korak.

Od novembra do danas iznjedrili smo tišinu od 16 minuta, blokadu saobraćaja, obustavu nastave, prekid emitovanja TV programa, otkazivanje predstava i koncerata, odlaganje festivala, obustavu rada, štrajkove, otkazivanje međunarodnih sajmova, hodanje, trčanje, biciklanje. Sa strane vlasti osjetili smo zabrane, hapšenja, premlaćivanja, otpuštanja, zaprećivanja, osuđivanja, proganjanja, ponižavanja i nipodištavanja. Rekao bih da imamo konsenzus da su stvari vanredne, i da ne postoji valjan razlog da Prajd forsira redovnost.

Za 13 godina ove vlasti civilno društvo, opozicija, mediji, sindikati i akademija su preorani, i od početka aktuelne studentske pobune nalaze nove pristupe u svom radu, redefinišu svoje ciljeve, traže svoju ulogu i poziciju. Na nedavno održanoj diskusiji "Čemu još Prajd" nakon što je u uvodu konstatovano da Prajd poprima obilježja ustaljene forme koja ga ograničava, naširoko je govoreno o mogućnosti povezivanja sa aktuelnim studentskim pokretom kako bi se pronašla nova snaga. Ta prilika je generacijska, i neće se skoro ponoviti, i to program Prajda mora da oslikava.

Prethodni slogani Reci da, Ne odričem se i Ljubav je zakon već su preispitivali i naše poimanje porodice i naše mjesto u opšteprihvačenim heteronormativnim porodicama, tako da teško možemo reći da je tema porodice zanemarena ili urgentna, čak i ako tumačimo da je ovo poziv da reclaimujemo porodicu. Ona je preuska naspram otvorene teme porodice društvenih grupa i pokreta, i nedovoljno ambiciozna u odnosu na zbivanja.

Svakoj vlasti odgovara Prajd koji je u vakuumu, jer koliki je njegov integrativni potencijal za borbu protiv autoritarnog režima vidjeli smo nedavno u Budimpešti. Jedan od načina održavanja tog vakuuma je policijski obruč u kojem se Prajd održava da bi ga zaštitio od napadača koje od ove godine zovemo ćacima. Drugi način je spin da je Prajd igračka vlasti koji došao od bivšeg aktiviste, a sada režimskog propagandiste, sa ciljem da ga odvoji od opoziciono nastrojenog društva, i u tome uspjeva.

Trenutna vlast, osim što nema volje, nema ni nikakav legitimitet da ispuni bilo koji zahtjev Prajda. Čak i kada bi to uradila zloupotreba je izgledna, bilo da produbi društvene podjele ili po ugledu na Izrael zabašuri svoju aktuelnu brutalnost roze šljokicama. Sa druge strane među pobunjenim dijelom društva postoji kapacitet da se zahtjevi Prajda čuju. Studenti više novosadskih fakulteta su u dva navrata reagovali na homofobiju prema njihovim kolegama. Argument da su protesti previše desno da bi razumjeli kvir je zbunjujući kada se kao alternativa tome predlaže najdesnija moguća tema - porodica, a njome i uklapanje kvir osoba u heteronormativne okvire naspram oslobađanja.

Raniji slogani Možemo zajedno, Ponos za sve, Moja prava moji zahtevi i Za promenu nisu bili ništa manje kvir jer su bili uopšteni. U ovom momentu, oni bi odlično oslikali kvir perspektivu među različitim društvenim grupama. To jasno svrstavanje moglo bi da ima za posledicu i konačno razumijevanje Prajda kao autohtonog glasa jedne grupe građana, koji ne dolazi od zapada, EU ili Andrićevog venca. Slika koja je korišćena za vizal na kojem je objavljen slogan nam upravo to i govori - seksualna orijentacija, rodni identitet, genocid u Gazi, antifašizam - to su vrijednosti zajedničke borbe, a ne floskule.

Slogan Sloboda svima može da problematizuje slobodu okupljanja sa kojom se Prajd iznova suočava, slobodu za političke zatvorenike čiji broj stalno raste i čitav niz sloboda koje se traže kroz zahtjeve. Sami biramo može podržati zahtjev za raspisivanje izbora, ali i zahtjev o rodnom idetitetu i priču o našim odabranim porodicama. Ovakvi slogani naslanjaju se na neke prethodne, i nimalo ne odriču značaj naših porodica sa kojima stojimo na barikadama.

Dok gledamo kako su se različite društvene grupe pokrenule teško je gledati Prajd koji se pretvara da se ništa ne dešava i agresivno brani svoj ustaljeni pristup. Pritisak za jasnijom političkom artikulacijom prilika je da počne da nas veže nešto više od samog identiteta, pa da riječ zajednica koja se tako često izgovara dobije neki smisao. U suprotnom, hodajući u obruču policije bićemo ćaci sa više afiniteta prema aoristu, izolovani od najveće političke mobilizacije u generaciji.