Dušica Popović
Zahvaljujući protestima poslednjih par meseci zvanična državna zastava nam je pred očima više nego inače. Samim tim ne može nam promaći koliko je, na prvi pogled, njena simbolika u koliziji sa tekućim dešavanjima ali i društvom u celini. Jer ukoliko živimo u (sekularnoj) demokratskoj republici, monarhistički simboli dvoglavi beli orao sa krunom i ljiljanima se doimaju posve apsurdnim. Ali ako se pogleda malo bolje, postaje očigledno da naša državna zastava zapravo ne reprezentuje formalni državni poredak a još manje društvo, već stvarno vladajući duh i karakter vlasti oduvek prisutan na ovim prostorima. A taj duh oličava figura autokratskog (pseudo)kralja, okruženog dvorskom klikom i crkvom i/ili partijom. Tako izgleda da ideološka opredeljenja i ubeđenja uvek možemo da menjamo i tretiramo kao šarene laže i potrošnu robu – pod uslovom da svaki put nađemo sledećeg paterfamiliasa koji će na sebe preuzeti ulogu čuvara oktroisanog kolektivnog samozaborava (trenutno pomoću Svete Neukosti Srbije).* Tako preživeli konstituenti rojalističkog imaginarijuma na zastavi asociraju na državu koja počiva na jeftinom istorijsko-revizionističkom pastišu. To je država koju proganjaju duhovi odabrane prošlosti dok ona obećava i proganja (ekonomski) stabilnu budućnost; država čija je sadašnjost bez vlastitog značaja i težine, neka vrsta ožeovskog (Marc Auge) tranzitnog „nemesta”, namenjenog koliko neizvodljivom povratku u prošlost (u kulturnom i političkom pogledu) toliko i nesagledivom prelasku u prosperitetnu budućnost (u ekonomskom pogledu) itd.
Međutim, oduvek je postojala i drugačija društvena perspektiva Srbije a ona se danas ispoljava u građanskoj neposlušnosti prema statičnim institucijama svake vrste. Takva Srbija svih onih ljudi koji ne prihvataju njenu mediokritetsku poziciju između preterano” konzervativnog Istoka (koji nije u stanju da odbaci sopstvene dogme) i nedovoljno liberalnog Zapada (koji nije u stanju da dobaci do sopstvenih ideala), zahteva i sopstveno simboličko znamenje. Stoga smo povodom 15.03.2025. kreirali zastavu Nepokorne Srbije na fotografiji. Ona se sastoji od crne pozadine kao amblema anarhizma na kojoj se nalazi srpski grb lišen monarhističkih obeležja. Prividno je posredi oksimoron s obzirom da je crna zastava, anarhistički simbol antidržavnosti i internacionalizma suprotstavljen svakom (mentalnom) provincijalizmu, ovde spojena sa grbom jedne nacije. Zapravo, reč je o simboličkoj kontekstualizaciji građanskih sloboda jednog društva: srpski grb daje crnoj slobodarskoj no odveć apstraktnoj pa i proizvoljnoj zastavi konkretno uporište, dok crna zastava grbu jedne nacije daje neophodnu moralnu i intelektualnu širinu i dubinu. Na taj način zastava istovremeno potire nihilizam i uskogrudost, kao i tzv. autošovinizam te nacionalšovinizam, dve strane istog novčića permanentno u javnom opticaju. 
Takođe ovakav barjak se može tumačiti kao smrt svakog okamenjenog (državnog) sistema u korist društva bez Boga i gospodara tj. bilo kakvih neproverenih autoriteta. Jer samo sloga Srbiju spašava, budući preduslov za izlazak iz mraka autoritarizma, neznanja, gluposti, pohlepe, predrasuda, klerikalizma i sl. Isto tako, crni steg je u ovom okviru kao i u anarhizmu simbol žalosti, ogorčenosti i saosećanja prema svim žrtvama nehumanih politika: od stigmatizovanih manjina svih vrsta, preko onih pogođenih političkom represijom do nezaposlenih i dalje. Premda crni steg ovde može da se shvati i kao simbol samosažaljivog i misterioznog entuzijazma jednog naroda, usred svih jada što ga okružuju i (doslovno) mu se sručuju na glavu. A dramatični kontrast crne, bele i crvene može delovati zlosutno i opominjuće – za svaku vlast koja odbija da podnese račun onima u čije ime vlada. Svakako mogućnost drukčijih interpretacija ostaje otvorena jer grb je seme bačeno u plodnu crnicu, zametak odgovornosti i preuzimanja rizika u stvaranju sebe i sopstvenog okruženja...
*Jedna od stvari koja dobro ilustruje kapacitete i prioritete vladajućeg režima jeste dovođenje u opasnost celokupnog fonda glavne ustanove kulture i obrazovanja Narodne biblioteke Srbije i njenog osoblja, samo radi izgradnje pukog komercijalnog objekta podzemne garaže (sic)!
Zohran Mamdani, 34-godišnji demokratski socijalista, pobedio je na izborima za gradonačelnika Njujorka i time postao prvi musliman indijskog porekla na čelu najvećeg grada u SAD.
U duhu Centra za kvir studije, kreirala sam još jednu zastavu koja predstavlja jugoslovensku trobojku sa petokrakom u duginim bojama.
Zabrana prikazivanja poslednjeg dela trilogije u mnogim mestima otvara ozbiljnu raspravu o potpunom gušenju slobode umetničkog izraza i kulturnoj cenzuri u zemlji. A čini se da je to samo početak,