Reprezentativnost kvira u domaćoj popularnoj kulturi i umjetnosti još uvijek je oskudna u mejnstrimu, nasuprot toga mogli bismo reći da na nezavisnoj sceni posljednjih nekoliko godina cvjeta. Međutim kako u onome što bismo mogli nazvati zajednica i dalje nedostaje razumijevanja prema trans osobama, tako često i u umjetničkim radovima postoji distanca koja bira da egzotizuje umjesto da približava.

Dokumentarni film I bog stvori trans, u režiji Simiona Rakića, svojim pretencioznim nazivom obećava mnogo, međutim ta površna provokativnost ne prebacuje liniju stereotipizacije koju smo u ovdašnjoj umjetničkoj kvir produkciji već neko vrijeme prevazišli.

U filmu govore tri trans prostitutke iz Beograda, Aleksandra Salić Saška, Suzana Kadrija Esmeralda i Ena Venera Barbie. U prvim minutama filma je jasno da polazna tačka sagledavanja nije transrodnost, nego prostitucija sa kojom se potom trans identitet neraskidivo uvezuje. Da autor polazi od transrodnosti imali bismo uvid u živote tri trans žene gdje je njihov posao samo jedan aspekt, ovako autor bira da nam dvije odvojene karakteristike svede na jednu neodvojivu. Razlog da se ne napusti projekcija je nevjerovatan šarm sagovornica, njihova iskrenost i spontanost koja potresa i zasmijava, oduševljava.

Film možemo uporediti sa španskim dokumentarcem Obučene u plavo (Vestida de Azul) reditelja Antonija Himeneza Rika iz 1983. godine, nedavno ponovno prikazanim na Berlinaleu, koji prati šest trans prostitutki u vrijeme španske tranzicije ka demokratiji. Ono što je ovim filmovima zajedničko su fantastične sagovornice, ono što ih odvaja je rediteljska svijest o odvojenosti transrodnosti i prostitucije. U španskom filmu možemo vidjeti cjelovitost ličnosti kroz ono što Rakićevom hronično deostaje - njihovu svakodnevnicu. Razlika bi se mogla pravdati budžetom, ali iz onoga što naslućujemo u I bog stvori trans da se očekivati da su sagovornice dale dovoljno materijala i da je stvar u izboru reditelja.

Na početku Sašku, Esmeraldu i Barbie upoznajemo na ulici, tokom večeri. One nam tu predstavljaju sebe i svoj posao, direktno i neapologetično. Takva postavka djeluje tipično i smisleno dok ne saznamo da Barbie zapravo ne radi na ulici, da su njene scene snimljene dok šeta psa. Spoznaja da čak i kada realnost pokazuje drugačije autor nam nameće sterotip trans - prostitucija - ulica daje bizarnu notu filmu. U nekom momentu film se prebacuje na dan, svjetlo, razgovor u kući i dvorištu, ali to ne znači kraj razgovora o poslu. Sve tri su po danu prikazane samo kod kuće, izolovane od društva.

Kroz cijeli film sagovornice se ne ustručavaju da podijele sa nama svoje uvide o rodu, polu, seksualnosti, religiji, etniji, porodici, okruženju, društvu u cjelini. Autor to zloupotrebljava, pa vidimo krupne kadrove njihovih grudi i nedostajućih zubi. Iako su nam one dalje sve da ih vidimo kao ljude, da ih razumijemo i poštujemo, ovi potezi ih dehumanizuju, tjeraju publiku da trans vidi kao nešto egzotično i senzacionalno. Tu je naravno i ustaljena tropa scene šminkanja koju stalno viđamo u prikazima trans žena, kao nekakvo uvjeravanje publike da se ženom postaje kroz prihvatanje nametnutih estetskih normi.

Sam naziv filma, za koji Ivan Medenica kaže da udara pravo u metu, izvučen je iz rečenog u filmu. Izbor baš religijskog polazišta iz svega izgovorenog djeluje kao nepotrebno insistiranje na desnom i religijskom diskursu. Prihvatanjem tog diskursa kvir je prisiljen da se kontinurano podređuje, da opravdanje za svoje postojanje traži u rupama patrijalnih heteronormativnih normi, da se odrekne samoodređenja. Taj diskurs doduše savršeno objašanjava objektivizaciju sagovornica.

Na projekciji na kojoj sam prisustvovao moderatorka je u uvodu u razgovor sa publikom rekla da je ovako nešto rađeno prvi put, reditelj je u tome nije demantovao. Imali smo Žilnikove filmove osamdesetih i devedesetih, senzacionalističke emisije devedesetih i dvijehiljaditih, potom Vajsove dokumentarce dvijehiljadedesetih. Posljednjih godina imamo sjajne predstave Eve Voštinić koje bez patetike omogućavaju da kroz lične priče preispitamo i svoj i društveni odnos prema rodu, kao i radove drugih trans i kvir umjetnika koji sa manje pretencioznosti zapravo gađaju metu.